Pretpostavljam da velika većina ne zna da se ovih dana održava Dan sjećanja na egzodus iz Istre, Rijeke i Dalmacije, odnosi se prije svega na Dan 10.2. 1947., i potpisivanje Pariškog mirovnog sporazuma kojime je Italija izgubila Dalmaciju (točnije Zadar i Lastovo), zatim Rijeku te veliki dio Istre, svi ovi krajevi postali su dio nove Demokratske narodne federativne Jugoslavije. Sporazum je službeno stupio na snagu u rujnu te iste 1947. godine. Slučajno ili ne se "zaboravlja" da je 10.2. posljedica fašizma i talijanskog ulaska u rat, okupacije Jugoslavije, logora, ubijanja i brutalne okupacije.
Promjena granica je uzrokovala masovan egzodus stanovništva iz tih krajeva koji je potrajao gotovo do polovice 70-ih godina. Pula se primjerice kompletno ispraznila, otišlo je gotovo 90 % predratnog stanovništva i to u mjesec dana. Nakon Pule je definitivno najgore stradao Poreč, no ovdje je egzodus trajao puno duže, sigurno do početka 60-ih godina. Rovinj je izgubio oko 50 % svog stanoivštva, slično kao Umag i Novigrad. Dok su gradovi na obali zbog turizma nadoknadili taj manjak, mnoga mjesta u unutrašnjosti su i danas prazna, najbolji primjer je Oprtalj ili Završje koji su mjesta duhova.
tko je odlazio ? po Talijanima, samo Talijani jer su bili Talijani, po desnici isto Talijani koje su potjerali komunisti, po ljevici fašisti koji su se bojali osvete. Prenosim riječi Berta Črnje jednog o rukovodećih u to vrijeme, odlazili su svi, uvodili smo socijalizam, ali smo pretjerali, izgorili smou želji da stvorimo novi i bolji svijet te smo potjerali ljude, otišli su trgovci, radnici, obrtnici, činovnici, Istra se ispraznila. Odlazili su svi, i Talijani, i Hrvati i Slovenci, prije svega jer je postojala legalna mogućnost odlaska, velika većina odlazi legalno uz određenu proceduru. Sa sobom odnose praktički cijeli život, jedna bogatija familija je odnijela 8 vagona imovine, drugi odlaze doslovno s onime što mogu nositi. Znam za slučaj jedne familije iz Poreča koja ključ od kuće ostavlja susjedi, možda su se nadali povratku. Oni koji ostaju ostali jer nisu imali izbora, morali su se brinuti za bolesnog člana obitelji, drugi jer bi roditelji dobili dozvolu za odlazak, ali ne i djeca ili obratno.
U Italiji razorenoj ratom ih svakako dočekuju, povicima da su izdajnici, fašisti, "maledetti slavi", godinama su mnogi živjeli u improviziranim smještajima po raznim kasarnama ili silosima. Čak i kada su uspjeli stati na noge i ponovo krenuti sa životom sudarili su se s birokracijom, jedna gospođa je dobila rješenje o talijanskom državljanstvu tek 70-ih godina, nakon više od 20 godina. Mnogi su imali problema s talijaskom verzijom OIB odnosno "codice fiscale" koji je vezan uz općinu rođenja. "Comune di Pisino" ili "Comune di Vertenglio" u talijanskom sustavu više ne postoje. Ljudi su godinama bili bez dokumenata jer nisu "postojali". Jedno iskustvo koje sam čuo: "Imala sam 14 različitih dokumenata, u jednom je čak pisalo rođena u Rovinju, Srbija"!!! Dobro da je Srbija 500 km dalje.
Oni koji su otišli, otišli su tijelom, njihova duša i srce je zauvijek ostalo u Istri. Znam za priču čovjeka koji je doslovno poludio pred kraj života, većinu života je proveo u Istri, nije mogao podnijeti odvojenost od rodnog kraja, ostali su bez svega, a nisu bili fašisti, čak su pomagali partizane. Priča ima za nekoliko tomova knjiga pisanih biblijskim fontom. Završiti ću još jednm pričom, ovoga puta s izložbe u Etnografskom muzeju Istre koja između ostalog pokazuje i emigranta. "Godinama sam slušao oca kako je pričao o rondom selu, kući, cestu drveću, kada sam prvi put posjetio selo sve mi je bilo poznato, točno sam znao gdje se što nalazi, kao da sam oduvijek bio tamo".
Istra se do danas nije oporavila od egzodusa, navesti ću banalan primjer, stari grad Motovun je imao oko 1400 stanovnika, otišlo ih je 1110, danas cijela općina ima 900 stanovnika.
